Nedavno smo se sreli na godišnjici mature i tom prilikom je Bajan najavio skori završetak novog albuma. Drago mi je da je konačno uspio pronaći izdavača i stvarno se veselim što ću moći preslušati ovaj CD.

Album je kombinacija starih i novih pjesama, nastalih u razdoblju od dvadeset i više godina. 

Starije stvari su mi dobro poznate, jer su kao demo snimke najprije bile snimljene u mom podrumu, na jednom starom magnetofonu, zatim su objavljene za sarajevski Diskoton, a potom su neke od njih postale hitovi u Belanovoj obradi.

Zato me zapravo više zanimaju ove nove. I neke od njih sam čuo u demo-verziji, pa me upravo zato i zanima kako je sve to na kraju ispalo.Mislim da neće biti nekog bitnijeg pomaka u odnosu na dosadašnji Bajanov stil, što je dobro. 

Rijetki su, naime, hrvatski autori jednostavnog i nepretencioznog popa koji su uspjeli izbjeći zamku banalnosti, kao što to redovito polazi za rukom Bajanu. Pitke, tople i romantične ljubavne pjesme su Bajanov trade-mark. Stoga preporučujem svima ovaj album i prije nego što sam ga čuo. Osvježite svoje slušne kanale umorne od agresije svakojakog smeća, vratite se korijenima glazbe, poslušajte ovaj CD.

Osmi Putnik, kultni splitski hard rock, heavy band kojeg je, sad već daleke 1985. godine, u Splitu osnovala vesela ekipa hard rockera na čelu sa Zlatanom Stipišićem Džibom (danas poznatijim kao Gibonni), svojim radom i beskompromisnim stavom uveliko je obilježio hard rock scenu regije.

Nakon četiri objavljena albuma te brojnih odsviranih koncerata Putnici su upravo priveli kraju snimanje svog novog, petog po redu albuma, pod imenom Tajna, koji će svijetlo dana ugledati u petak, 30.7.2010. u izdanju "One Records"-a. Na isti dan u Splitu, na domaćem terenu, na platou ispred music cluba O'Hara, Putnici će odsvirati svoj slavljenički koncert povodom 25.godišnjice banda, na kojem će ujedno promovirati i novi album te premijerno predstaviti video spot za naslovnu pjesmu. Sam koncert svojim nastupom uveličat će još dva odlična splitska banda, hard rockeri Dioniz te heavy metalci Stimulans. 

Novi album sadrži instrumentalni intro i deset pjesama, devet autorskih, a tu je i jedna obrada. Riječ je o pjesmi "Glavo luda" koju je proslavio Zdravko Čolić, a Putnici su je prikladno preobukli u novo glazbeno ruho. Prvi singl i video spot snimljen je za naslovnu pjesmu "Tajna" pod redateljskom palicom poznatog splitskog dvojca Vojana Koceića i Siniše Jakelića  iz "Pilot Studia" , a u njoj se uz Putnike svojim prekrasnim glasom predstavlja i mlada pjevačica Iva Ivković a kao "ghost" vokal tu je i sopranistica Marija Maya Gajić. Na pjesmi "Prevaren" uz Putnike gostuju, pjevač Žanil Žak Tataj i gitarista Eki Alilovski iz slovenskog banda "Mary Rose", te pjevač Nikola Mijić i gitaristi Miroslav i Srđan Branković iz srpskog banda "Alogia". Na pjesmi "Zajedno" flamenco gitaru odsvirao je Ante Pupačić Pupi dok je za produkciju kompletnog materijala bio zadužen Dean Clea Brkić. Interesantan je podatak da će album biti objavljen kao normalni cd ali i u bogatom digi pack izdanju, a krasit će ih dva kompletno drugačija grafička oblikovanja koje je izradio Luka Škalabrin. 

Band koji je cijeli svoj životni vijek (punih dvadeset pet godina) posvetio isključivo beskompromisnoj hard rock & heavy svirci, odsvirao nebrojene koncerte u cijeloj regiji, snimio 5 CD-ova koji su pri tom prodani u zavidnih 200.000 primjeraka, i dalje je ustrajan u svojoj devizi "Glasno, glasnije". 

"Ulična molitva" (1986.)

"Glasno, glasnije" (1987.)

"Drage sestre moje..." (1988.)

"Ziv i ponosan" (2005.)

"Tajna" (2010.)

Dean Clea Brkić - vokal

Bojan Božo Antolić - gitara

Kristian Krista Barišić - gitara

Davor Dado Gradinski - bass

Danijel Stoja Stojan – bubnjevi

Više informacija o bandu na službenim stranicama:

www.osmiputnik.com

www.myspace.com/8putnik

To me veseli i daje nadu da će Kries napraviti korak koji im je u ovoj fazi karijere izuzetno bitan, a to je da profesionalnost koja im je počela pomalo izjedati entuzijazam i ludilo, obogate energijom koja ih je i dovela ovdje gdje su sada. 

Naime, u posljednjih par nastupa na kojima sam ih gledao, bilo je primjetno da je nestala "magija".

Ako se vratimo u dane Legena, bit će jasnije o čemu govorim.

Legen je bio tehnički lošiji od Kriesa, manje se znalo, puno se htjelo, često puta ni njima samima nije bilo jasno kojim putem naprijed. Aranžmani su bili kaotični, zvuk bez jasnog profila. Ipak, postojala je neka magična energija koja je publiku znala dovesti u pravo stanje svijesti kako bi svi zajedno mogli doživjeti dah proteklih vremena, vidjeti vile i vještice, čuti zvukove vlažne, duboke i maglom obavijene šume, zaploviti uspavanim rijekama Međimurja i Podravine. Veliki šaman Mojmir znao nas je odvesti tamo.

Kries je zrelija i profesionalnija varijanta Legena. No pojavom novog mentaliteta, nešto je moralo nestati.

Najprije je ludilo i kaotičnost zamijenjeno organizacijom, što je dobro. Svirka je poprimila konkretnije oblike, a violina je priču raširila na cijeli svijet. Sada to više nije isključivo hrvatski etno. I dalje nemam prigovora.

Organiziranost i profesionalizacija je imala i jedan nezgodan sporedni efekt - nestalo je čarolije.

Koncerti se odrađuju odlično, nema nekih konkretnih grešaka, osim osjećaja da bendu izmiče "trip" ili "film" ili "furka" ili kako god to nazvali. To osjeća i Mojmir i vjerojatno je pod pritiskom da "povuče" bend za sobom, a bend se oslanja na njega da upravo to i uradi. Greška! Trebalo bi biti upravo obrnuto. Bend je taj koji treba pokrenuti Mojmira, a on publiku.

Od ovog benda očekujem da napravi novi iskorak i da poveže energiju, ludilo i profesionalnost u cjelinu, a to je ono što krasi svaki vrhunski bend. Sljedeći album će pokazati jesu li u tome uspjeli. Do tada - samo naprijed.

Posljednja večer Ethnoambienta predstavila nam je dvije skupine - Altanku iz Bjelorusije i Cimarron iz Kolumbije.

Altanka je trio - akustična gitara, akustični bas i bubnjevi. Bubnjar je ujedno i pjevač i to jako dobar.

Vrlo zanimljiva kombinacija slavenskog istoka i zapadne glazbe obogaćena je i zanimljivim aranžmanima u kojima se koristi i balalajka, udaraljke i višeglasno pjevanje. 

Glazbenički nivo je tipičan za bivši sovjetski blok - znanje je besprijekorno. Isto tako primjetna je i ona tipična samozatajnost, povučenost. Tako su najave pjesama bile jako tihe, sramežljive i nesigurne što je stvaralo dojam da su glazbenici neiskusni i neuvježbani, ali daleko od toga.

Sva trojica odlično sviraju i pjevaju, dinamika i izvedba su besprijekorni, a Dimitri Lukianchik je pjevač zavidne vještine i kontrole glasa. Šteta što su tek na kraju uspjeli stvoriti pravu atmosferu. Više ovakvih pjesama pravilno raspoređenih tijekom koncerta znatno bi podigle štimung i stvorile ono potrebno jedinstvo benda i publike.

Cimarron je kolumbijski bend koji svira glazbu sa područja rijeke Orinoco. Koncept njihovog nastupa uključuje glazbu, ples i kratke opise instrumenata, njihove zemlje i običaja. Instrumentarij je vrlo zanimljiv: harfa, bandola, cuatro, bas, cajon i maracas. Glazba je brza, dinamična i atraktivna, a plesne točke su digle publiku na noge.

Nažalost o glazbi samoj ne mogu previše reći, jer je doživljaj upropastio loš tonac koji je za vrijeme cijelog njihovog nastupa muku mučio sa zvukom.

Tako se ni jedan ton basa nije razumio, udaraljke su štrapale bez ikakvog smisla, quatro, bandola i harfa su postale bezoblična zvučna kaša, a pjevač ili pjevačica bi često otpjevali cijelu frazu prije nego što bi se dečko sjetio da bi taj mikrofon trebalo pojačati. Ovako lošeg tonca nisam čuo još od koncerta Ray Charlesa, a taj je sljedeći dan dobio otkaz.

Nadalje, dečko je očito navikao raditi drugu vrstu glazbe i nikako da shvati da ovo nije tehno nego etno.

Agresivan, pumpajući i nerazgovijetan donji dio spektra, te apsolutno nepoznavanje karakteristika pojedinih instrumenata doveli su do toga da smo Cimarron gledali, ali ih nismo mogli čuti.

Šteta, jer ovaj bend je zaslužio bolje. I ako dečko slučajno ovo pročita pa kaže: "Je, a ti bi to bolje" - odgovor je - da, ja bih to puno bolje napravio. Kao i puno puta do sada.

Mlitava reakcija publike i izostanak bisa idu isključivo na dušu tonca.

I samo dvije riječi o rasvjeti: LED rasvjeta obješena poput neonki iznad pozornice prikladna je možda za neki tehno party. Za solinsku Gradinu ne. Loš zvuk i ovakva rasvjeta recept su za manje publike dogodine.

Organizatori, pamet u glavu. Šteta bi bilo da nakon svih ovih godina stvar propadne zbog "tehničkih detalja". 

Koncept tri večeri, umjesto dosadašnje dvije, isto tako mi nije baš sjeo. Ne znam kako je do toga došlo, ali mislim da bi cjelokupni doživljaj bio bolji da je Vieux Ali Farka nastupio u subotu kao zadnji izvođač.

Ovako se sve skupa rasteglo, a mislim i da su prazna mjesta u publici rezultat upravo toga.

Ako je problem u novcima, možda je bolje dignuti cijenu karte, nego dodati još jedan dan.

Publika koja dolazi u Gradinu neće zbog par kuna više odustati od toga. Uglavnom su tu uvijek isti ljudi, ljudi koji vole i cijene glazbu u svim njenim oblicima. A takve nije lako otjerati. 

Ove godine sam dobio akreditaciju, kupio kartu kao lani, ali sam kupio i majicu. U znak podrške.

Vidimo se i dogodine.